Monday, October 8, 2007

Amerika... zemlja daleka...

Naslov baš i nije nešto originalan, stalno mi zvoni u glavi, al' se nikako ne mogu sjetiti odakle. (Da, sad će vjerojatno neko preporučiti da odem psihijatru zbog zvonjave u glavi, al' to je pod kontrolom :)).

Svejedno, bijah u Americi nekih desetak dana i pun sam dojmova. U ovom postu skoncentrirat ću se na neke stvari koje su drastično različite od nas. Da li su one pozitivne ili ne, vjerojatno ovisi o onome tko sudi. Ovdje ja iznosim svoj sud. Inače, sve ovo je s područja San Francisca. Također, trebalo mi je "malo" vremena dok sam ovo sve napisao pa objava dolazi znatno kasnije od samog putovanja.

Počet ću s pozitivnim stvarima. Oduševljen sam njihovom ponudom različitih kuhinja u kojima se poslužuju ručkovi. Primjerice, imate izbor između kineske, japanske, tajlandske, indijske/nepalske i što ja znam koje još ne kuhinje. Jasno, tu su i klasični hamburgeri i ostale tvorevine, al' to nisam isprobavao. Cijene su svuda iste, za razliku od nas. Primjerice, kod nas se kineska hrana smatra ekskluzivom, na žalost, pa je dosta skuplja od nekih "uobičajnih" vrsta jela.

Druga stvar s kojom sam bio oduševljen je činjenica da voćnu salatu u različitim oblicima možete kupiti na svakom koraku. To je apsolutni hit. Nikako mi nije jasno zašto se nešto slično ne može naći, primjerice, u Konzumu!? Osim voćne salate, jasno kako se može nabaviti i salata od povrća (recimo, grčka salata).

Zanimljiva su im i neka pravila u prometu. Primjerice, kada imate crveno na semaforu ipak smijete skrenuti desno. Prijatelj mi je rekao kako misli da je to isključivo u Californiji a to je zaključio na temelju jedne scene iz nekog Woody Allenovog filma. Druga zanimljivost je da nema ceste s pravom prvenstva. Svi imaju znak STOP i tko prvi naiđe na raskršće i stane, taj ima prednost. Inače, kad sam kod znakova, kod njih dominiraju pisani znakovi ne simbolički kao kod nas, odnosno, u Europi. Sad, sami zaključite da li i što to znači...

Besplatni pristup Internetu imaju u skoro svakom kafiću! Baš je fora kad dođete u neki kafić, uzmete kavu ili što već, sjednete i sufrate. To radi mnoštvo ljudi tamo. Možda je slika malo iskrivljena budući da se radi o Berkeley-u, ali imam dojam da je to ipak malo popularnije nego kod nas. I kad smo već kod toga, ime jednog brzog restorana meksičke hrane u Berkeleyu je High tech burito, zakon!

Osim toga, postoji još niz sitnica za koje smatram da ih ne bi bilo loše primjeniti i kod nas. Primjerice, autobusi u gradskom prijevozu imaju nosače za bicikle.

Što se tiče negativnosti, ima i toga. Slijedi malo podulji popis.

Činjenica je da su pretili. Sad, netko može reći kako ne mogu suditi jer nemam reprezentativni uzorak, no, toliko sam ih vidio da to jednostavno nije normalno. Dodatno, da se radi čisto o načinu ishrane, dokaz su parovi s djecom starom nekoliko godina koje sam vidio u par navrata. Roditelji gojazni, dijete sasvim normalno građeno!

Nikako ne mogu shvatiti potrebu za što većim vozilom. Dobar dio njih vozi kamione, a ne automobile! Baš je zanimljivo kad izlazite s parkirnog mjesta a odmah do vas je parkiran takva jedna kamiončina! Morate izlaziti na sreću... Kad bolje razmislim, možda je to razlog zašto svatko hoće imati što je moguće veće vozilo. Da bi mogao vidjeti kad izlazi s parkirnog mjesta! :)

Kad smo kod automobila, iznajmio sam automobil. Eksplicitno sam rekao liku kako želim najjeftiniji mogući auto s ručnim mjenjačem. No, onda je ispalo kako ručni mjenjač nemaju, a za najjeftiniji auto kao nema problema. Kad sam vidio auto imao sam osjećaj da me prevario. Radi se o Chevrolet Monte Carlo LT. Mrcina ima 200 KS. Zakon auto! I doista, to je niža klasa tamo, dakle lik me nije prevario. Kod nas bi to bila srednja klasa bez pardona. Što se tiče automatskog mjenjača, brzo se čovjek navikne. Poanta je samo u tome da se uopće ne koristi lijeva noga i sve je super.

Beskućnika imaju ko' u priči, a tu bih mogao komotno ubrojati i razno-razne frikove za koje niste sigurni da li je beskućnik ili se samo radi o nekoj manje poznatoj modnoj liniji. Zanimljivo je kako beskućnici naprave krevete na dijelu između nogostupa i ceste. Ti "kreveti" tako stoje dok navečer ekipa ne dođe "doma" i legne spavati. Ujutro spremi krevet i na posao, što god to bilo...

Sendviči su relativno mali i katastrofalni! Naime, ja volim više salame u sendviču, ali tamo sam vadio salamu van koliko mi je bilo loše od natrpane količine. I ne samo to, već im je i salama skoro pa nejestiva. Mislim da bi trebali početi izvoziti salame u SAD.

I kad smo kod hrane, skupo je i neukusno. Magična cifra je $7. U stvari, to je magična cifra za sve, ne samo za hranu. I da, sve cijene ne uključuju porez! Dakle, jednom prilikom sam odlučio pojesti picu. Naručio sam najmanju Pepperoni (ostale me baš nisu oduševile "maštovitom" kombinacijom priloga) koja je koštala navedenih $7 plus porez plus tip. Dakle, dobio sam stvarno malu picu (9"), bez ikakvog okusa, sa sirom i nešto narezane kobasice koja podsjeća na zimsku izgledom, al' okusom ne podsjeća na ništa. Ili je bilo premalo da bi stigao primjetiti o čemu se radi. Doista neznaju napraviti picu. Sve u svemu, nemojte misliti da ćete se za navedenih $7 bog zna kako najesti, bilo količinski ili kvalitetom.

Ajmo dalje s hranom. Doručak im je stereotipan. Ogromni Croassan i "kava". Ovo "kava" je filter kava u količinama od pola litre. Jedno jutro sam htio pojesti nešto slano i nisam baš imao previše sreće u traženju. Onda sam u nekoj trgovini vidio piletinu s nečim što mi se učinilo kao pečeni krumpir! Zakon! Odmah sam to kupio. Ispalo je kako se rado o jabukama!? A od piletine sam jedva pronašao "p"! Katastrofa. Trpaju jabuke u salate i slično. To je sigurno stvar navike, al' ja na to nisam navikao!

Eto, toliko. Već je puno vremena prošlo od tog putovanja i ovaj post više ne može čekati. Eventualno, ubacit ću koju sliku naknadno...

Biseri...

Dugo već nisam ništa pisao, al' to je čisto posljedica nedostatka vremena. Nije da ga je i sad u izobilju al' moram opisati jedan događaj koji se zbio prije nekih mjesec dana. Jednostavno, takve gluposti se ne zaboravljaju lako. Još sam se u međuvremenu i smirio koliko sam bio nervozan kad se sve to odigralo.

Dakle, sve je krenulo od neke reportaže (ili nečeg u tom stilu) na nekoj od domaćih TV postaja. Novinar dotične postaje je namamio i uhvatio nekog pedofila. To je skroz ok. E, al' odmah se budi dušebrižni podskup nacije pojačan "novinarima", koji uz put nema blage veze o vezi, i započinje raditi gluposti. Pitate se kakve gluposti? Pa dok sam čekao bus nasumično sam vrtio radio stanice i na nekoj od naših populističkih radio stanica (čitaj: stanica cilja što širu masu, a to se uglavnom radi svakojakim šundom) naletio na emisiju u kojoj su odlučili postaviti pitanje: "Što vi radite kako bi svoju djecu zaštitili od takvih situacija?" (op.a. misli se naravno na situacije u kojima se djeci ubacuju na razne IM-ove pedofili i slični bolesnici). Jedan od komentara neke babe je bio u stilu: "Kada mislim da je dosta iščupam struju iz računala!".

Da bi shvatili kolika je ta emisija glupost i kontraproduktivna zamislimo situaciju u kojoj se ne radi o Internetu već, primjerice, o knjigama. Dodatno, zamislimo kako je pisanje i čitanje tek izmišljeno. Znam da je to dosta nategnuta situacija, al' pomaže da se shvati poanta. Dakle, sada pitanje na našoj radio stanici glasi "Što vi radite kako bi svoju djecu zaštitili od knjiga neprimjerenog sadržaja?". Što može odgovoriti roditelj koji nezna čitati? Pa jednostavno, za početak, jadnik niti nezna da postoje knjige neprimjerenog sadržaja kad nijednu nije pročitao niti zna što se u knjigama piše kad u njegovo vrijeme knjiga nije bilo. Drugo, potaknut umjetno stvorenom panikom na radio stanici odlučuje da će djetetu zabraniti čitanje knjiga!? Što mislite, jel' to dobro rješenje?

Vratimo se nazad u stvarnost. Kao prvo, ne možete znati koje su opasnosti ako ne znate o čemu se radi. Drugo, korištenje Interneta je baš kao i čitanje knjiga, ili odlazak djece izvan kuće, primjerice u školu. Naime, jedini način da kontrolirate djete je da ste mu stalno iznad glave i pratite svaki njegov korak i slušate(čitate) svaku njegovu napisanu riječ. Ukratko, nemoguće!

Očito je kako je kako su na radio stanici trebali postaviti dva pitanja umjesto onog jednog:
  1. Što vi radite kako bi ste se upoznali s Internetom i njegovim mogućnostima?
  2. Što radite kako bi djecu upozorili na opasnosti na Internetu?
Mislim da su odgovori na ta pitanja poražavajući. Naime, sve zapinje na prvome, jer većina je nesposobna naučiti koristiti računalo, a kamo li nešto o Internetu. A kako će netko upozoriti djecu na opasnosti kada ni sam nije upoznat s opasnostima?

Sve u svemu, daleko je lakše otići u ekstrem: paničarimo i zabranimo sve! Blago nama, čeka nas svijetla budućnost. Najbolje/najsigurnije je da se vratimo u spilje!

About Me

scientist, consultant, security specialist, networking guy, system administrator, philosopher ;)